AM Intervju: Jasna Šamić

Kao istaknuti književnik koji već decenijama ostavlja značajan trag kako prvobitno na jugoslovenskoj, a potom i na bosanskoj, te na francuskoj književnoj sceni, koliko je zapravo teško biti bilingvalan pisac i ostvarivati književni uspeh na književnim scenama više zemalja. Koje bi bile prednosti, a koje mane Vaše književne zbilje?

Prvo, hvala vam na interesovanju, a potom, i na ovim lijepim riječima. Meni nije uopšte teško pisati kad moram nešto da kažem, a ne znam zašto neke stvari moram da kažem, ili ispričam. Nije mi, dakle, teško pisati ni na dva jezika, to je za mene izazov, svojevrsno putovanje, slično onom koje je za mene i sama literatura, tojest pisanje. Važna je koncentracija, sposobnost potonuća u druga doba, ambijente, sudbine, lica, a meni se čini da sam to u stanju. Ali ima i problema, na primjer u toj šetnji između dva jezika, nekad se posrće, ali se može kasnije glačati i doći do pristojnog rezultata. Drugi je problem ostvarivanja uspjeha na scenama jedne ili više zemalja. Prvo, svaki uspjeh je relativan. Uspjehom se može smatrati kada dođeš do mogućnosti da živiš od onog što radiš, odnosno od svojih snova. A taj i takav uspjeh zavisi isključivo od reklame u Zapadnim zemljama, pa i Francuskoj, gdje je sve više pisaca a sve manje čitalaca. Čitaoci su ponekad kao ovce u stadu, idu samo za onim što se proglasi velikim, nema se vremena tragati za drugim knjiškim vrijednostima, najčešče vrijednosti su one koje nam (pod)nose mediji, a oni najviše sami sebe hvale, svoje kolege, i usput i neke druge, po inerciji, a zavisi i od toga koliko je uspješan attaché de presse, agent koji se bori da se knjiga plasira na medijima, a time i na tržištu. Kritika, stvarna kritika je svuda postala nešto rijetko. Kod nas, na Balkanu, važnu ulogu u uspjehu igra patriotizam, a potom kritika postojećih uređenja. Više se čita publicistika nego stvarna literatura. Ima, u našim sredinama, više nego u zapadnim gdje intelektualac ne igra više ulogu koju je ranije igrao, ima kod nas, dakle, pisaca koji su uspjeli da se nametnu ne samo kao veliki autori nego i kao autoriteti, neki i samim svojim djelima i automatizmom o proglašenoj veličini, drugi uspijevaju zahvaljujući svojoj ličnosti, sposobnosti da su svima dobri, svim vrstama čitaoca i u svim ideologijama. U našim krajevima Jugoslavije se doslovce nekad prosternira pred veličinama, takav pisac prestaje biti samo autor i postaje vrsta plemenskog poglavice, ili literarni pejgamber čija svaka riječ postaje sveta. Izgleda da Balkancima više nego ikome trebaju mitovi. A meni takvo slavlje i uvažavanje literature graniči sa neukusom. To je taj skoro osmanski stil snishodljivosti, dodvoravanja, nekritičnosti, „ljubim ruke hocam”, „ljub' ruke hodža (učitelju)”, dok se i najblaža kritika (proglašene) veličine anatemiše. „Čim je Kafka privukao više pažnje od Josepha K., pokrenut je proces Kafkine posthumne smrti.” (Kundera)

U Francuskoj - tu zemlju poznajem bolje od drugih – nešto je drukčija situacija, tu se može ipak i kritikovati „priznata veličina” ukoliko imaš za to prilike, tj. pristupa medijima. I hommage se pravi piscima dostojanstvenije… Stanovnici bivše nam domovine, mislim na veći dio Regije, su prilično autistični i uglavnom obuzeti sami sobom i pričama iz svojih sredina - na njihovim djelima se često izučava i istorija, iako su te fikcije nerijetko apokrifne s istorijske tačke gledišta. Zato naše čitaoce ne zanimaju, ili manje zanimaju teme koje se tiču neke druge sredine, teme kao back ground neke fikcije naprimjer. Opet, interesuju ih više oni strani pisci čije zemlje su imale veze sa njihovim zemljama. Npr. Orhan Pamuk zanima veoma bosanskog čitaoca, pa čak i Elif Šafak. Njena literatura – barem ono što sam ja čitala - je po meni kičeraj, plitko pomodarstvo, erudicija kuharice, ali se dobro prodaje.

Što se tiče mojih knjiga, one u Francuskoj nemaju dobru reklamu, iako sam davala i intervjue, mada sam imala dobre kritike, ali u manje elitističkim časopisima, mada je televizijski kanal France 24 pravio i dokumentarac o meni, iako sam dobila neke fine nagrade, kao što je Stendhal, Gauchez-Philippot, nagrada Salona balkanske knjige itd… Ipak sam svuda stranac, i u Francuskoj i u Bosni. Možda baš u Sarajevu i Bosni, odakle potičem, i čiju istoriju, ili sudbinu sam izučavala, teže ide prođa mojih knjiga od nečijih drugih, između ostalog i zato što „ne živim tu”. Ali ne samo zato. Ipak, i tu imam vrijednih čitalaca, i podrške koja mi je važna, kao i svakom autoru; ništa neobično. Ima, međutim, pisaca koji su napustili Sarajevo odmah za vrijeme rata, nisu izbačeni kao ja sa Fakulteta, predavali su u dvije sredine, proglašeni su neprikosnovenim veličinama, spadaju u one što se kod nas označavaju metaforom „umiljato janje dvije majke doji”. I više od toga. Najviše uspjeha su u stranim sredinama ipak imali naše izbjeglice, oni koji su došli direktno ispod bombi i svjedočili o tome. Francuze, recimo, nisu zanimali Bosanci iz Pariza.

Nema, međutim, precizne vage za književne vrijednosti, tu postoji samo određeni senzibilitet, a meni kao čitaocu, meni kao nekome kome je trebao učitelj, priznajem da balkanski senzibilitet u literaturi nije bio blizak. Ne volim pseudoorijentalnu fikciju, za koju je ton dao Ivo Andrić, a drugi ga slijedili i slijede, ne volim toliko čak ni prozu koja dolazi s Orijenta, ne podnosim didaktiku, mudrovanje u književnosti, za mene je literatura pitanje a ne odgovor, i saglasna sam sa Kunderom kad kaže: Ljudi zahtijevaju da neko bude u pravu; ili je Ana Karenjina žrtva uskogrudnog despota ili je Karenjin žrtva nemoralne žene; ili je K. nevin, slomljen od strane nepravednog suda, ili se u suprotnom, kod suda krije božanska pravda i K. je krivac. U ovom "ili-ili” sadržana je nesposobnost čovjekova da podrži suštinsku relativnost stvari, nemogućnost suočavanja sa odsutnošću Vrhovnog sudije. Zbog ove nesposobnosti, teško je čovjeku prihvatiti i razumjeti mudrost romana (mudrost neizvjesnosti). (Kundera, Umjetnost Romana).

Moje zanimanje i strast okrenuti su oduvijek orijentalnoj poeziji, najviše sufijskoj.

Moj lični problem je i to što sam se bavila i drugim stvarima, a ne isključivo literaturom. Bavila sam se, i sad sporadično se bavim istraživanjem balkanske prošlosti i uopšte Orijenta, a uz to sam režirala i predstave, i pravila dokumentarne filmove. Kritika, tj. arbritri ne vole te koji šetaju, jer ih smatraju lutalicama, još gore: svaštarima. To je pogrdna riječ, koju upotrebljavaju za one koji se zanimaju za više disciplina, bez obzira što se te discipline dodiruju, ukrštaju i dopunjavaju jedna drugu. Za mene je, međutim, ogromno bogatstvo bilo to što sam imala prilike da budem stranac, oko koje sve posmatra iz daljine, u svim sredinama, pa i u vlastitoj, što mi je omogućilo da imam distancu i prema onome o čemu pišem. Opet ću citirati Kunderu: „Za pisca, iskustvo života u velikom broju zemalja je ogromna blagodat. Svijet možete razumjeti samo ako ga vidite sa više strana”. I da zaključim, nije lako „percer”, probiti se ni u vlastitim ni u stranim sredinama, tj. nekima nije lako, dok je nekima to vrlo lako. Da li su u pitanju samo literatarne, ili extraliterarne vrijednosti? Teško je reći.

Od 2019. godine ste veoma produktivni kada je pisanje i objavljivanje knjiga u pitanju. Objavili ste nekoliko knjiga od tada, što na našem što na francuskom jeziku. Recite nam ponešto o svakoj od tih knjiga. Koja je bila motivacija za svaku od njih? Kako je period pandemije uticao na Vašu kreativnost i stvaralačku energiju?

Objavila sam, pored nekih prevoda (Milan Kundera, Šala, Buybook, 2022, Monique Thomassettie, Bijele ptice piju svjetlo, Shura publikacije, 2022, Philippe Leuckx, Svjetlo lutalica, Shura publikacije, 2022.), nekoliko romana i dvije zbirke poezije, jednu na francuskom, drugu na bosanskom. Na francuskom sam objavila: Les contrées des âmes errantes, roman, M.E.O., 2019; Chambre avec vue sur l’océan, roman, prevod s bosanskog Jasna Samic i Gérard Adam, M.E.O. 2020; Ailleurs est le ciel, poezija, l’Harmattan, 2022.

Na bosanskom: Deveti val, roman, OKF (Cetinje), Factum (Beograd), Buybook, (Sarajevo – Zagreb) 2019, Noć je opet na pragu postelje ti (poezija), Planjex, 2020. (nagrađena); Razbijeni kaleidoskop, roman, Rabic, Sarajevo 2021; Atelje na broju 19, roman, Rabic, 2022; Nesretan slučaj, roman, Factum, Beograd, 2022.; Avanture male Tine, bajke (nagrađena), Planjax, 2022; Sarajevo moje mladosti, Shura publikacije, Opatija, 2023.

Bojim se da će nam oduzeti puno prostora ako za svaku od knjiga kažem ponešto. Pokušaću zato ukratko samo o dvije, tri: roman na francuskom, Les contrées des âmes errantes, govori slično onom na našem jeziku pod naslovom Deveti val, o Rusima koji su bježeći od Revolucije došli u Sarajevo, ali i o nekim Austrijancima koji su iz različitih razloga došli u isti grad, a onda su opet i jedni i drugi bježali iż njega, i od rata, razaranja, zločina, kao što su to npr. činili bijeli Rusi bježeći iz Lenjinove Rusije. To su preci u stvari mog muža, Valentina Čipa, čije sudbine su me inspirisale za pisanje tog romana koji se vremenski obuhvata period od preko jednog stoljeća, a geografski se prostire od Novosibirska, preko Istanbula, Beča, Pariza, Sarajeva, do New Yorka i Vancouvera. Naratorka je porijeklom iż Sarajeva, u čijoj porodici su se miješale razne religije, naročito muslimani i Jevreji.

Atelje na broju 19 je roman o četiri bosanska slikara, Švrakiću, Petroviću, Mujezinoviću i Mikuliću. Pisanje te fikcije mi je naručio izdavač Goran Mikulić, sin Maria Mikulića, i to je za mene bio poseban izazov, ta selidba u tuđe sudbine, koje su mi bile i bliske i daleke. Izučila sam biografie ovih velikih umjentnika, i dopunila ih svojim doživljajima tih likova. Odgovaralo mi je i to što i njima zajedničko bilo, ne samo Sarajevo, nego i Pariz. Tu se, dakle, fakcija miješa sa fikcijom. Nesretan slučaj je knjiga o bolesti, i o starosti, o odnosu majka – sin, o bivšoj Jugoslaviji i o Francuskoj; taj roman je objavljen u Beogradu. Sve ostale knjige govore o sličnom: o egzilu, o specifičnom nomadstvu, u figurativnom i bukvalnom smislu, o Sarajevu i Parizu kao posebnim likovima, ali i o ostalim gradovima. Drugim riječima, i u poezji „govorim” o istoj temi koja me odavno opsjeda: stranovanju. Ove godine sam objavila i bajke, za njih dobila nagradu Fondacije izdavača BiH, a ta knjiga mi je posebno draga.

Što se pandemije tiče, provela sam je u izolaciji koja mi je teško pala, jer je bila nametnuta, i to je kod mene izazvalo depresiju. Ali sam, ipak, uspjela da prevedem Šalu, i da napišem roman Nesretan slučaj, a potom sam u poluizolacijji, takođe nametnutoj, pisala druge knjige.

Ja sam uvijek u izolacji, kao i svaki autor, ali mi nametnuta izolacija veoma teško pala, ponavljam, i smatram je skoro zločinom koji je počinjen nad nama.

Već duže vreme objavljujete feljton o Sarajevu svoje mladosti. Kako ste došlo na tu ideju, i kakvo je Sarajevo Vaše mladosti.

Poželjela sam već odavno da napišem uspomene, a ne fikciju, na ljude koje sam sretala, i na gradove u kojima sam živjela ili boravila. Pišem, dakle, o tome na drugi način nego što sam pisala u romanima. I ljudi i gradovi su kod mene i ovdje, međutim, kao i u fikciji, posebni likovi. Sjećanje je, naravno, nešto subjektivno, to nije doktorat koji sam pisala, naglašavam da se neko ne bi prevario: to je subjektivni doživljaj i ljudi i gradova koji su me na ovaj ili onaj način opečatili i ostavili traga u meni. A ja potom ostavila trag na papiru. Feljton nisam pisala samo o Sarajevu, nego i o ostalim gradovima bivše Jugoslavije, pa i o Beogradu i njegovim značajnim ličnostima koje sam sretala ili se družila s njima, ali i o Parizu, u kome se opet prepliče i sudbina Sarajeva. Kada sam vremenski stigla do rata i mislila da sam tu imala puno toga da posvjedočim, budući da sam vlastitim očima vidjela kako se pravi istorija, uživo, urednica Oslobođenja mi je otkazala saradnju.

Sad je izašao prvi tom mojih sjećanja koji se odnosi samo na Sarajevo, grad mog djetinjstva, i mladosti. Za posljeratno Sarajevo i ljude s kojima sam se zbližila potom, nisam dobila priliku da objavim u ovom času. Nadam se da će i druge knjige sjećanja uskoro ugledati svjetlo dana jer je ostalo još puno matrijala u rukopisu. Možda kod istog hrvatskog izdavača Shura publikacije.

Sarajevo moje mladosti, i uopšte Sarajevo prije rata je naravno bilo sasvim drukčije, po meni čak otvoreniji grad, a u svakom slučaju kulturniji nego sadašnji; u njemu se više vodilo računa o opštim vrijednostima, nije se tako lako postajalo pisac, niti diplomata, na primjer. Bio je to i kosmopolitski, i bosanski i jugoslvenski grad od umjetnosti i kulture, bez obzira na totalitarizam koji je vladao i smetao nam. Držalo se tu do istinske kulture, do istinske umjetnosti, do istinske literature. Danas je s te strane sve drukčije, partije i religije se u sve petljaju, i ne tiče ih se kvalitet.

Da li u planu imate neko novo izdanje, i na čemu biste najradije kao književnik želeli da radite u vremenu pred nama?

Upravo sam završila roman gdje glavne uloge „igraju” bijeli Rusi iż mog pariškog kvarta na osnovu priče mog prijatelja, Rusa, Michela, kome sam i posvetila knjigu; to su oni Rusi koji su bježali od Lenjinovih zločina. Ali u mom romanu se govori i o Rusima iż Normandije koji bježe od Putina. Situacija je slična i različita sa Rusima iż ta dva perioda, ali im je zajedničko npr. to da se i danas mnogi, kao u doba Revolucije, prvo sklanjaju u Istanbul, gdje je početkom 20. vijeka postojao ruski kvart, „Rus Semti”; danas postoji sličan. U doba Revolucije, mnogi Rusi su došli i u Sarajevo, danas idu u Beograd više nego u Sarajevo. Ja sam u romanu Deveti val nabrojala sve ruske porodice koje su u Sarajevu živjele, jer ih je babuška mogą muža poznavala. Ovaj posljednji roman, kome sam na našem jeziku dala naziv Duhovi Petnaestog arondismana, a na francuskom Cirque de Lacretelle, pisala sam, kao i sve do sada, na oba jezika, ili kako reče jedan mój francuski kritičar, Thomas Demoulin, između dva jezika. Obje verzije, i francusku i našu smatram originalom jer nisu identične. Nadam se da će obje uskoro biti objavljene.

Potom sam spremila za izdanje i knjigu o Albaniji u kojoj sam bila u rezidenciji za pisce prije nekoliko godina. U planu su mi i neki prevodi, najvjerovatnije kod Shura publikacije, i izdanja još nekih knjiga i kod Factuma u Beogradu i kod Rabica u Sarajevu.

Šta bih još voljela raditi kasnije? Isto. Pisati o onom što vidim i osjećam. Misleći na ono što je, opet, Kundera rekao: Svaki roman čitaocu kaže: „Stvari su komplikovanije nego što mislite.” To je vječna istina romana koja se sve manje čuje u buci jednostavnih i brzih odgovora koji prethode pitanju i isključuju ga.

A voljela bih da i moj sin, David Samic, napravi film po scenariju koji smo pisali skupa, „Bijele ptice”, gdje je riječ o dječaku iz dijaspore koji dolazi da posjeti svoju baku (nanu) u Sarajevu, koji ne govori naš jezik ali razumjeva šta se oko njega događa, shvata degradaciju ličnosti koja je metafora degradacije i grada i društva. Drugim riječima, ideja je da se pokaže da se patnje od ratnih stradanja prenose i na generacije koje nisu doživjele rat, niti rođene u ratnim područjima. To je kao kad baciš kamenčić u vodu i valovi se protežu u nedogled.

INTERVJU VODILA: Ana Stjelja

FOTO: Privatna arhiva